Preporučujem liječnicima opće medicine da pročitaju ovo i upoznaju svoje pacijente s dobrobitima konzumiranja vitamina C u obliku natrijeva (sodium) askorbata. Proučavali su ga i u Japanu (Murata i suradnici), a kao model  poslužili su im virusi koji inficiraju bakterije.

Ustanovili su da viruse neutralizira mehanizam koji uključuje sudjelovanje slobodnog radikala vitamina C, najbolje u obliku natrijeva askorbata. Jungeblutov izvještaj potaknuo je dr. Freda R. Klennera, liječnika u Reidsvilleu u Sjevernoj Karolini, da vitaminom С počne liječiti oboljele od poliomijelitisa, hepatitisa, virusne upale pluća i ostalih bolesti (Klenner, 1948. – 1974.).

Za virusni hepatitis preporučio je intravenozno davanje 400 do 600 mg vitamina С po kilogramu tjelesne težine svakih 8 do 12 sati, dakle 28 do 42 g za osobu tešku sedamdesetak kilograma. Ponekad je propisivao i dvaput veće  količine za različite druge virusne bolesti (Klenner, 1971., 1974.).

Osim о antivirusnom djelovanju vitamina C, mnogi su istraživači izvijestili da askorbat inaktivira i bakterije, čime su se među prvima pozabavili Boissevain i Spillane (1937.). Oni su otkrili da askorbat u koncentraciji od 1 mg po decilitru krvi, što se može lako postići, onemogućuje rast kultura bakterija tuberkuloze. Uočena je također djelotvornost u inaktivaciji mnogih bakterija i njihovih otrova.

To se odnosi na toksine difterije, tetanusa, stafilokoka, dizenterije te na uzročnike tifusne groznice (reference se mogu naći kod Stonea, 1972.). Čini se  da je mehanizam inaktivacije sličan načinu djelovanja na viruse: riječ je о napadu slobodnim radikalima koji nastaju djelovanjem askorbata i molekularnog kisika, što dodatno kataliziraju ioni bakra (Ericsson i Lundbeck, 1955.; Miller, 1969.).
Klenner (1971.), McCormick  (1952.) i ostali objavili su da se različite bakterijske infekcije u ljudi mogu prilično uspješno liječiti velikim dozama vitamina C.

Hepatitis je upala jetre uzrokovana infekcijama ili toksičnim agensima. Obično završava žuticom, kad koža i bjeloočnice požute zbog suviška žučnih pigmenata u krvi. Toksični hepatitis mogu uzrokovati otrovne supstancije kao što su ugljični tetraklorid, teški metali, a i  različiti  lijekovi. Vitamin С ima određenu vrijednost u prevenciji toksičnog hepatitisa zbog svoje opće sposobnosti da detoksificira otrovne organske spojeve procesom hidroksilacije ili glikosilacije, kao i kompleksiranjem s teškim metalima.

Infektivni hepatitis može biti posljedica djelovanja i virusa i bakterija. Virusi se obično unose u tijelo hranom ili vodom zagađenom fekalijama. Uobičajen tretman je ležanje u krevetu tri ili više tjedana. Serum hepatitis (hepatitis В, hepatitis cijepljenja) uzrokuje potpuno različiti virus, tzv. virus hepatitis В. On se obično prenosi transfuzijom krvi ili uporabom slabo steriliziranih potkožnih igala ili zubarskih bušilica.  Inkubacija traje od jednog do  pet mjeseci, a bolest obično napada starije ljude. Opasnija je od infektivnog hepatitisa; smrtnost ponekad dosegne i do 20%, kao što pokazuju neka istraživanja.

Dr. Fukumi Morishige iz Japana zainteresirao se za natrijev askorbat kao student medicine. Tema njegova diplomskog rada bila je uloga vitamina С u pospješivanju zarastanja rana. Kad se specijalizirao za kirurga prsnog koša i postao direktor Fukuoka bolnice u Japanu, počeo je davati umjereno velike doze vitamina  С nekim operiranim bolesnicima koji su dobili transfuziju krvi. Ustanovio je da ti pacijenti nisu dobili serum hepatitis, dok je 7% sličnih pacijenata, koji nisu dobivali dodatne doze vitamina, bilo inficirano i oboljelo od hepatitisa.  

Najveće iskustvo u vezi s vitaminom С i virusnim bolestima stekao je dr. Cathcart  koji je mnogo godina bio ortopedski kirurg i za to je vrijeme mnogim pacijentima ugradio umjetne kukove. Sam je oblikovao jednu vrstu takve proteze, koja je bila mnogo bolja od prijašnjih i uspješno je implantirao više tisuća puta.

Kad je 1971. izišla iz tiska knjiga Linusa Paulinga: Vitamin С i prehlada, Cathcart je pročitao knjigu te je slijedeći njezine preporuke uspio suzbiti tešku upalu dišnih putova i upalu srednjeg uha, što ga je mučilo još od djetinjstva. Došao je do saznanja da ponekad jedna jedina doza do 8 g natrijeva askorbata uzeta na prvi znak prehlade, može zaustaviti tu bolest, no da bi se potpuno obuzdala, često je  potrebno  nekoliko puta ponoviti uzimanje te količine vitamina.
Bio je toliko oduševljen djelotvornošću askorbata da je napustio poziv ortopeda, postao liječnik opće prakse i specijalizirao se za liječenje zaraznih bolesti. Godine 1981. objavio je svoja opažanja na 9.000 pacijenata liječenih velikim dozama vitamina С (Cathcart, 1981).

U svojoj praksi, Cathcart najprije u pacijenata ustanovljuje toleranciju crijeva na vitamin С, dakle količinu vitamina oralno unesenu u organizam, koja je nešto manja od one što uzrokuje nezgodne laksativne efekte. Utvrdio je da je podnošljiva doza C-vitamina najdjelotvornija kad se daje kao dodatak odgovarajućoj konvecionalnoj terapiji. Ta količina nije jednaka za sve ljude, pa ni
za istu osobu kod različitih bolesti. Cathcart je opazio da je tolerancija crijeva teških bolesnika obično vrlo velika; smanjuje se kako se zdravlje pacijenta poboljšava. Iznenadio se otkrivši da tolerancija crijeva nekih vrlo teških bolesnika doseže više od 200 g vitamina С na dan. Nakon nekoliko dana, kad se bolest obuzda, granica pada na uobičajene vrijednosti između 4 i 15 g na dan. Ustanovivši standard za određivanje doza vitamina С za pojedine pacijente tako da se uzme u obzir njihova biokemijska individualnost, Cathcart je stekao golemo iskustvo  u ortomolekularnom liječenju raznih vrsta infekcija. Posebno ističe da vitamin С slabo djeluje na akutne simptome sve dok doze ne dosegnu 80 do 90% tolerancije crijeva. Napominje da nestanak simptoma ponekad nije potpun, ali je značajan pa poboljšanje često završava potpunim izlječenjem.

Dobro je poznato da raznovrsni stresovi razaraju vitamin С i tako snižavaju njegovu koncentraciju u krvi i ostalim tkivima, ako se taj manjak ne nadoknađuje povećanim dozama vitamina. U takve stresne situacije uključuju se infektivne bolesti, rak, bolesti srca, kirurške operacije, ozljede, pušenje cigareta, mentalni i emocionalni stresovi.  

Ako češće dolazi do ozbiljnih manjkova askorbinske kiseline, mogu se očekivati: poremećaji imunogenog sustava što se očituje u sekundarnim infekcijama, reumatoidnom artritisu  i  ostalim  kolagenskim  bolestima; alergijske reakcije na lijekove, hranu i neke druge supstancije; kronične infekcije poput herpesa; lanac postupnih akutnih infekcija; šarlah; poremećaji mehanizma zgrušavanja krvi, što se očituje u krvarenjima, srčanim napadima, moždanim udarima, hemoroidima i drugim vaskularnim trombozama; nesposobnost da se reagira na zadovoljavajući način na stresove zbog oslabljenih adrenalnih  funkcija (da spomenem samo phlebitis); ostali upalni  poremećaji: astma i druge  alergije; poremećaji stvaranja kolagena što povlači za sobom bitno smanjenu sposobnost zacjeljivanja rana; prekomjerno stvaranje ožiljnog tkiva; nagnječene rane; proširene vene, nastanak hernije i bora i vjerojatno istrošenost hrskavice ili čak degeneracija spinalnih diskova; oslabljena funkcija živčanog sustava što se očituje u općoj iscrpljenosti, sniženom pragu podnošljivosti bolova, tendenciji grčenja mišića, psihičkih  smetnji i senilnosti; pojava raka zbog smanjene detoksifikacije kancerogenih  tvari i oslabljena imunogenog sustava itd.  

Spomenute komplikacije povezane s infekcijama i stresom nisu samo moguć teorijski rezultat manjka vitamina C, nego postoje i empirijski podaci о smanjenju broja komplikacija tisuća pacijenata liječenih oralnim ili intravenoznim dozama natrijeva askorbata. Slična opažanja u njegovoj primjeni spominju i dvojica vrlo iskusnih liječnika – Klenner (1949., 1971.) i Kalokerinos (1974.).

Infektivna mononukleoza (upala žlijezda) akutna je bolest koja pogađa ponajviše mlade ljude, a katkad se javlja i u obliku pravih epidemija u školama i na fakultetima. Karakteriziraju je otekline limfnih čvorova po cijelom tijelu i pojava abnormalnih limfocita u krvi. Nakon inkubacije od 5 do 15 dana pacijenti osjećaju umor, imaju glavobolju, groznicu s povišenom temperaturom, osjećaj hladnoće, i  osjećaj potpune iscrpljenosti. Katkad nastupaju sekundarne infekcije grla i  oštećenja jetre zbog začepljenja limfocitima, kao i problemi sa živčanim sustavom, slezenom,  srcem i još nekim organima.

Bolest obično traje 1 do 3 tjedna, ali se poteškoće često produlje i nekoliko  mjeseci. Cathcart je objavio da  se mononukleoza  može uspješno liječiti velikim oralnim dozama vitamina С. Njegovi komentari glase: Akutna mononukleoza je dobar primjer jer je razlika između tijeka bolesti s natrijevim askorbatom i bez njega vrlo očita. Također se mogu dobiti vjerodostojne laboratorijske dijagnoze da je riječ upravo о mononukleozi.

Često nije prijeko potrebno uzimati askorbat dulje od 2 do 3 tjedna, što može odrediti sam pacijent prema tomu kako se osjeća. Liječio sam pacijente koji su došli sa skijanja i tamo su se vratili nakon tjedan dana. Savjetovao sam im da u svoje naprtnjače stave dosta askorbata koji je gotovo potpuno suzbio simptome čak i kad infekcija nije bila sasvim svladana.

Limfni čvorovi i slezena  brzo su se  normalizirali, a iscrpljenost je nestala nakon nekoliko dana. Važno je da pacijenti uzimaju vitamin u dopuštenim dozama sve dok se sasvim ne oporave, jer se inače simptomi vraćaju.

Kemotaksija fagocita važan je oblik imunogenog mehanizma. Kemokineza je opći porast u gibanju stanica zbog kemijskog stimulansa, a kemotaksija kretanje stanica u ispravnom smjeru, npr. prema mjestu infekcije. Neutrofili su vrsta kemotaksički najosjetljivijih leukocita koji prvi stižu na žarište upale, a nakon njih dolaze fagociti bijelih krvnih stanica. Mnogi su istraživači objavili da povećano uzimanje vitamina С poboljšava kemotaksijski odgovor fagocita. Anderson (1981.) je izvjestio da 1 g  vitamina C na dan povećava pokretljivost neutrofila u djece s kroničnom granulatskom bolesti. Slično poboljšanje opaženo je u astmatičnih i tuberkuloznih pacijenata. Patrone i Dallegri (1979.) zaključuju:  Vitamin С omogućuje specifične terapije primarnih defekata fagocitoze u osoba s čestim infekcijama.

Funkcioniranje fagocita nije bitno samo za infektivne nego i za genetske bolesti. Pacijenti s prikrivenom genetskom Chediak-Higashievom bolešću pate od čestih i  jakih gnojnih infekcija izazvanih poremećajem kemotaksičke sposobnosti  neutrofila i ostalih fagocitskih stanica. Te se stanice mogu kretati stezanjem aktin-miozin vlakana (slična  su mišićnim vlaknima) lociranim na prednjem rubu stanice. Dobru pokretljivost stanice osigurava njezina građa. Stanica je stabilizirana mikrotubulima koji se protežu od centralnog područja prema periferiji. Genetska greška kod Chediak-Higashieve bolesti posljedica je abnormalnosti tubulina – proteina koji svojim nagomilavanjem stvaraju te mikrotubule.

Prije 10 godina otkriveno je da vitamin С pojačava kemotaksiju neutrofila (Goetzl i sur., 1974.). Neki su istraživači objavili da obilnije uzimanje vitamina С omogućuje stanovitu zaštitu od infekcija osobama koje boluju od Chediak-Higashieve bolesti, iako on ne ispravlja inherentnu grešku u molekulama tubulina (Boxer i sur., 1976., 1979.; Gallin i sur., 1979.). Taj primjer vrlo jasno pokazuje da je vitamin С vrlo važan za imunogeni sustav jer očito pomaže u suzbijanju infektivnih bolesti.

Nenad Roso, dr. naturopatije

16. listopada 2011.