Rane su ozljede tijela uzrokovane fizičkim sredstvima, a očituju se u diskontinuitetu tjelesne građe. Posljedica su nezgoda i kirurških operacija. Primjerice, slomljene kosti su rane. Liječnicima u SAD-u zbog rana se obrati oko 150 milijuna ljudi godišnje.

Oko 75 milijuna ljudi zadobiva tjelesne ozljede, a izvede se oko 20 milijuna kirurških zahvata. Te brojke pokazuju da je svako sredstvo koje ubrzava zacjeljivanje rana i smanjuje trajanje hospitalizacije izvanredno važno i korisno.

Odavno je  poznato da se mornarima  bolesnim od skorbuta počinju otvarati stari ožiljci i ponovno stvarati rane koje su zacijelile i prije dvadeset godina. Budući da zacjeljivanje rana zahtijeva stvaranje i odlaganje  kolagena na mjestu ozljede, čovjeku odmah na um pada vitamin С i njegova uloga u sintezi kolagena. Murad i suradnici su pokazali da kulture tkiva povećavaju tvorbu kolagena i do osam  puta ako im se dodaje natrijev askorbat.

Askorbat se koncentrira u ranjenu tkivu i ubrzano se troši dok rana zacjeljuje. Vučna čvrstoća rane i učestalost pucanja rana usko su povezani s razinom askorbata. Budući da ljudi ovise o izvanjskim izvorima vitamina C koji se hranom unosi u organizam, njime vrlo često oskudijevaju starije osobe i bolesnici, a najviše osobe podvrgnute kirurškim zahvatima. Ti pacijenti SIGURNO trebaju dodatne količine vitamina С za optimalno zacjeljivanje rana.

U jednom eksperimentu (Lund i  Crandon, 1941.) rana ispitanika koji hranom nije dobivao vitamin С, nije zacijelila za 7 mjeseci, da bi normalno zacijelila nakon što je uzimao po 1 g vitamina С u razdoblju od deset dana. Neki su istraživači izvijestili da kirurške rane nisu zacjeljivale kad je koncentracija askorbata u krvnoj plazmi bila manja od 2 miligrama po litri, što odgovara dnevnom unosu vitamina С hranom manjem od 20 mg (podaci su iz Schwarzovih osvrta, 1970.).

Pacijent s bilateralnom hernijom i koncentracijom od 0,9 mg askorbinske kiseline u litri plazme dobivao je nakon uklanjanja hernije na jednoj strani 100 mg vitamina С na dan, a nakon druge operacije 1.100 mg. Koža i vezivno tkivo rane nakon prve operacije zarastali su vrlo sporo, a nakon druge operacije, naprotiv, proces zacjeljivanja bio je kudikamo brži – čvrstoća novog tkiva bila je 3 do 6 puta veća nego prije (Bardett, Jones i Ryan, 1942.).

Bourne je 1946. pokazao da je tkivo ožiljka u zamoraca kudikamo jače kad dobivaju više vitamina С u hrani. Collins i suradnici izvijestili su 1967. da su rane na zubnom mesu zamorčadi zacijelile za osam dana, kad su životinje primale 20 mg vitamina С na dan, za 12 dana kad su u hrani dobivale 2 mg na dan, te za 17 dana kad uopće nisu dobivale vitamin C.

Ringsdorf i Cheraskin (1983.) izvijestili su da na zubnom mesu dobrovoljaca, koji  su uzimali  1 g  vitamina  С na  dan,  rane zacjeljuju 40 posto brže. Razmotrivši sve dosad objavljene rezultate, ti autori zaključuju da dnevne doze od 500 do 3.000 mg vitamina С znatno ubrzavaju postoperacijsko zarastanje rana, dekubitalnih čirova i čirova na nogama uzrokovanih hemolitičkom anemijom.

Duljina boravka u bolnicama mogla bi se smanjiti u prosjeku tri dana primjerenim  dodatnim količinama vitamina C, i to ne samo radi jačanja imunogenog sustava nego i radi bržeg zarastanja kirurških rana, rana od prijeloma kostiju, opeklina i ostalih ozljeda.

Nažalost, ne samo da liječnici ne propisuju dodatne vitamine i minerale nego se to mnogim pacijentima dolaskom u bolnicu zabranjuje, iako su im tada dodatni vitamini najpotrebniji. Vrijednost vitamina С u ubrzavanju zarastanja rana bila je uočena tridesetih godina prošlog stoljeća, kad su napravljeni prvi pokusi na zamorčićima. Već tada se pretpostavilo da je osnovni mehanizam ovog djelovanja vitamina С njegova uloga u sintezi kolagena. Dr. Thomas Addis, profesor medicine na Stanfordskom medicinskom fakultetu, propisivao dodatne vitamine i minerale svim svojim pacijentima.

Ako ste ozlijeđeni ili ako morate ići na operaciju  svakako inzistirajte da vam daju optimalne količine vitamina C. Postoje mnoga opažanja o tome da se vitamin С koncentrira na mjestu ozljede i da se tamo razara i troši. Ako se pacijentima ne daju dodatne količine tog vitamina, njegova  koncentracija pada na vrlo nisku razinu u plazmi, serumu, bijelim krvnim stanicama i u krvi uopće.

Crandon i suradnici su (1961.) ispitali  287 pacijenata  na kirurškom odjelu  jedne bolnice i pronašli da se koncentracija vitamina C u leukocitima i krvnim pločicama, kao i u plazmi, smanjila nakon operacije za 20%. Slične rezultate dobili su i drugi istraživači (Coon, 1962.; Irvin i Chattopadhyay, 1978.; McGinn i Hamilton, 1976.).

Mukherjee, Som i Chatterjee (1982.) ustanovili su znatno smanjenje koncentracije askorbata u plazmi  i krvi, više od  50%, nakon traume ili kirurškog zahvata kod 40 pacijenata kao i izvjestan porast koncentracije oksidacijskog produkta vitamina C, dehidroaskorbinske kiseline. Sayed, Roy i Acharya (1975.) ispitali su 1.434 pacijenta i pronašli smanjenje koncentracije vitamina C u leukocitima nakon operacije.  Ono  je iznosilo 19% kod pacijenata čije rane nisu bile inficirane i 30% kod onih s inficiranim ranama.

ČIR

Prilično je davno opaženo da su čirovi probavnog trakta povezani s pomanjkanjem vitamina С (Ingalls i Warren, 1937.; Portnoy i Wilkinson, 1938.). Probavni sok u želucu je kiseo  i korozivan, sadržava enzime, poput pepsina, koji napadaju proteine u hrani i tako nastavljaju probavu započetu žvakanjem u ustima i djelovanjem enzima pljuvačke. Budući da stjenke želuca sadržavaju proteine, želučani sok može ih napasti.

Ponekad zaštitni sloj na nekim mjestima nestane i želučani sok počinje napadati proteine stjenke uzrokujući čir na želucu ili na susjednom dvanaestercu. Stvaranje tih čirova može biti potaknuto  aspirinom, kortizonom, kinkofenom i ostalim lijekovima, što ponekad izaziva krvarenje želuca.

Objavljeni su mnogi radovi o vitaminu С i čiru. Iz njih se može zaključiti da povećano uzimanje tog vitamina ima preventivnu i terapijsku vrijednost. Irwin Stone (1972.) objavio je o tomu vrlo zanimljivu raspravu dajući reference o literaturi.

DEKUBITUS

Rane do kojih dolazi pritiskom (nagnječenja, čir, dekubitus) su čirovi koji prekrivaju okolinu istaknutih dijelova kosti. One nastaju pritiskom koji traje duže vrijeme, a potječe od kreveta, invalidskih kolica i slično. Ti čirovi muče paraplegičare i ostale hendikepirane osobe, vrlo su nezgodni i često je potreban kirurški zahvat.

Burr i  Ryan su  1972. objavili svoja opažanja na 91 paraplegičaru i 41 kontrolnoj osobi (pacijenti bez nagnječenja). Obje skupine, pacijenti s nagnječenjima i kontrolne osobe, bile su podijeljene u četiri podskupine (muškarci, žene, pušači i nepušači). U svakoj od tih četiriju podskupina koncentracija vitamina C u leukocitima bila je viša u kontrolnih osoba, nego u pacijenata s nagnječenjima. Koncentracija je također bila niža u pušača nego u nepušača.

Taylor i suradnici objavili su 1974. rezultate dvostruko slijepoga kontroliranog eksperimenta na 20 pacijenata s kirurškog odjela koji su imali nagnječenja. Desetero pacijenata, odabranih nasumce, dobivalo je po 1 g vitamina C na dan, a  preostalih desetero placebo. Nakon mjesec dana opaženo je da se površina nagnječenja pacijenata koji su dobivali  vitamin С smanjila 84%, a šestero ih je potpuno izliječeno. To smanjenje u pacijenata s placebom iznosilo je 43%, a troje je bilo potpuno izliječeno. Istraživači su zaključili da 1 g vitamina C na dan ubrzava liječenje nagnječenja te da su njihovi rezultati statistički vrlo signifikantni. Veće bi doze bile još djelotvornije.

OPEKLINE

Prije više od 30 godina bilo je objavljeno da su vitamin C i ostali vitamini u većim dozama vrlo korisni u tretmanu opeklina (Brown,  Farmer i  Franks, 1948.; Klasson, 1951.; Yandell, 1951.). Zapravo je potpuno razumno očekivati da će vitamin C pomagati i ubrzavati zacjeljivanja opeklina jer je potreban za sintezu kolagena, najvažnijeg sastojka kože i ožiljnog tkiva. Istraživači su obično propisivali oko 2g vitamina C na dan, oralno ili intravenoznom infuzijom, te su stavljali obloge od 5 do 10 postotne otopine vitamina C.

Udio ostalih vitamina bio je: 20.000 IJ vitamina A, 20-50 mg vitamina B1, 20 mg vitamina B2, 150-200 mg niacina, 2000 IJ vitamina D i 1 mg vitamina K.

Odlični rezultati  postignuti  su liječenjem opeklina oralnom i lokalnom primjenom vitamina E (Shute i Taub, 1969.). Vitamin E je također koristan u pretvorbi keloida (čvrstih nepravilnih izraslina na opečenoj koži što nastaju pretjeranim stvaranjem ožiljnog tkiva) u normalnu kožu. Dodatni vitamin C pridonosi prevenciji i oporavku od čira na želucu i zacjeljivanju rana i opeklina. Ustanovljeno je da su male dnevne doze od 1 g vrlo djelotvorne, a optimalne količine, nekoliko grama na dan, vjerojatno su još djelotvornije. Pravilno uzimanje vitamina С može spriječiti mnogo patnji i spasiti bezbroj života.

Knjiga Istinom do dobrog zdravlja bit će vam od velike pomoći.

Nenad Roso, dr. naturopatije

14. studenog 2011.