Paganski krug Hrvatske

objavljuje izvadak iz knjige: Paganizam u teoriji i praksi:

2. poglavlje
Duhovnost, vjera ili religija?

Paganizam je duhovnost. Nije ni vjera niti religija. Od pamtivijeka se svaki oblik paganske duhovnosti stubokom razlikovao od bilo koje vrste nama poznatih strogo organiziranih, strukturiranih, hijerarhiziranih i institucionaliziranih religija. Mi pagani i paganke nemamo vođu ni vođe, svećenstvo, hijerarhiju, dogme, kanonske spise… Duhovnost je za nas ljubav, radost, ugoda, užitak, radoznalost, pjesma, ples, igra, privrženost, spolnost, devocija, iskrenost, slavljenje života, prirode i svih bića u svim svemirima. Duhovnost je isključivo individualna kategorija. Između čovjeka i božanskog (kako god ga pojmili) nema nikakvih posrednika niti "otkupitelja". Čovjek samostalno i neovisno gradi svoj odnos sa Svemirom (Bogom, Božicom, bogovima i božicama, Apsolutom, Energijom…) onako kako on to želi, može i umije.

Uzimajući u obzir svakodnevne prilike i neprilike s kojima se susrećemo, raspoloženje nam neće biti uvijek najvedrije. No vodeći duhovni život možemo lakše prebroditi svaku teškoću, pri čemu će nam naši duhovni nazori pomoći da stanje sagledamo iz daleko šireg kuta pa time i relativiziramo problem, gotovo s podsmijehom; dok će nam duhovna disciplina i praksa pomoći da umirimo tijelo, utišamo um i time dostignemo introspektivno stanje svijesti u kojem ćemo mnogo kvalitetnije prionuti rješavanju problema ili ostvarivanju nekoga cilja. Unutarnja mudrost koju ćemo razviti vodeći duhovni život, dat će nam odgovore. Nekad ćemo problem aktivno rješavati, nekad ćemo potražiti tuđu pomoć, a ponekad ćemo ga naprosto zanemariti i prepustiti Svemiru i slijedu vremena da ga rastoče i unište. Tako pagani doživljavaju svijet dvostranih doživljaja, tj. binarnih opozicija poput: dobro ÷ loše, ugodno ÷ neugodno, sreća ÷ nesreća i sl. Kad nam je dobro – radosni smo i zahvalni, a kad nam je loše – opažamo, učimo, pamtimo i stječemo iskustvo.

Autentična duhovnost dolazi iznutra, imanentna je svakom čovjeku, svakoj duši. Svatko samostalno razvija svoje poimanje života i svijeta. Čovjek je radoznalo biće, neprestano traži odgovore. Sve što stvori želi poboljšati i usavršiti. Ne zadovoljava se polovičnim odgovorima i rješenjima. Želi znati, osjetiti, djelovati, dijeliti spoznaju. Prepreke su samo izazovi, a inteligencija nam omogućuje da uvijek idemo dalje, da neprestano napredujemo. Pagani teže osobnom razvoju, uvijek nastoje postati još bolji ljudi. Pritom možemo imati učitelja ili učiteljicu. To je osoba koja nam pokazuje put i predaje znanje, bez dodatnog mistificiranja. To nije "svetac" ili "svetica" ni "avatar" niti se izjednačava s Bogom i sl., što je dio tradicije istočnih naroda. Pagani posebno zaziru od toga da se bilo kojem čovjeku pripisuju božanski atributi zbog kojih bi se dotičnom "učitelju" ili "učiteljici" ostali ljudi trebali podčinjavati i pokoravati. U paganizmu nitko nikomu ne "služi", ne obožavaju se učitelji ili gurui.

Pojam duhovnost dolazi iz riječi duh koja ima podrijetlo u indoevropskom korijenu *dheus- "puhati, disati", baš kao i imenica dah. Iz tog korijena potječu brojni pojmovi u raznim indoevropskim jezicima, poput gotskog dius "divlja životinja", engleskog deer "jelen", njemačkog Tier "životinja", staroslavenskog duxъ "zrak, toplina, miris, duh, duša", ali i grčkog θεός "bog". Iz istog izvora dolazi i imenica duša.

Već je iz ove kratke etimološke analize jasno da se pojam duhovnost najpreciznije uklapa u pagansku filozofiju jer ima konotaciju života. Isto značenje ima i međunarodno prihvaćena tuđica spiritualnost (od latinskog spiritus "duh"), što ne treba zamijeniti oblikom spiritizam koji se odnosi na prizivanje i komunikaciju s mrtvima.

S druge strane, postavlja se pitanje je li paganizam vjera, tj. vjeruju li pagani u svoj nauk. Načelno bismo mogli odgovoriti: da, naravno. No kad govorimo o vjeri, trebamo biti oprezni i pojasniti na što točno mislimo. Primjerice, ako želimo otputovati vlakom iz jednoga grada u drugi, morat ćemo kupiti voznu kartu na blagajni državne željeznice. Samim time vjerujemo da je to prava blagajna, da su tamo pravi službenici i da ćemo u ruke dobiti prave, istinske karte; iako nam to zapravo nitko ne jamči. Kad ne bismo u to vjerovali, vjerojatno ne bismo ni kupili kartu. Međutim, ako njima ne vjerujemo, kome ćemo? Svi mi vjerujemo u nešto, uglavnom u ono što smo već iskusili, ali često i unaprijed u ono što još nismo iskusili, ali što bi po svoj prilici trebalo biti istinito.

Pagani prema tome vjeruju da je ljudska percepcija ograničena, da nam je poznat samo djeličak stvarnosti, da nemamo sve znanje, da postoji nešto onkraj smrti, da je sve energija te da postoji viša inteligencija iza pojavnog iskustva. No, pagani nisu fanatici, dogmatici ni apologeti. Zapravo se drže načela: Vjerujem u nešto što mi se čini logičnim, dokle god se to ne pokaže netočnim. Uostalom, na istom se načelu temelji i općeprihvaćena znanstvena metodologija. Stoga tu inicijalnu vjeru ne smatramo zaglupljivanjem niti kakvim iluzornim samozavaravanjem. Nećemo se skrivati iza besplodnoga kvaziargumenta kako "nemamo razloga prestati vjerovati u Boga jer ne postoje dokazi da on ne postoji".

Čovjek želi ispuniti smisao svoga postojanja, želi upoznati svoju pravu prirodu i osloboditi se patnji. On kreće na taj put samospoznaje s vjerom koja se osnažuje iskustvom. Mnogi će vjernici reći da su iskusili neopisivu snagu, entuzijazam, a često i ekstazu. Ma koliko ih skeptici razuvjeravali u božansko podrijetlo njihova iskustva, oni će znati (ili misliti da znaju ili naprosto osjećati ) da to nije posljedica njihovih uvjerenja ni mašte nego da božanska energija intervenira u njihov život.

Pojam vjera dolazi iz indoevropskog korijena *wer- "biti vjeran" (prepoznaje se u grčkom ἔρως "ljubav, usluga", latinskom uērus, talijanskom vero, irskom fír, njemačkom wahr "istinit, prav", engleskom ware ili aware "budan, pozoran", staroslavenskom věra "vjera" itd.

Vjera nužno nadilazi okvire racionalnog uma. Obično se definira kao "znanje koje se svodi na subjektivno intuitivno uvjerenje i koje se ne može provjeriti empirističkom provjerom ni racionalnim postupkom". To je razvidno iz sanskrtske imenice śraddhā "vjera". Tvorbeno potječe iz nesklonjive imenice śrat koja pak dolazi iz indoevropskog *ḱerd- "srce" (prepoznaje se u gotskom hairtō, norveškom hjerte, engleskom heart, njemačkom Herz, grčkom καρδιά, latinskom cor, talijanskom cuore, praslavenskom *sьrdьce, češkom i slovačkom srdce, hrvatskom srce itd.). Dodavanjem korijena *dhē- "staviti, djeti" nastaje izraz *ḱred-dhē- "staviti u srce", što u sanskrtu konačno postaje śraddhā, u prakrtu saddhā, a u latinskom crēdō, što znači "vjera", tj. 'vjerovati' (od čega je i imenica kredit ). Dakle, i etimološki, vjera je izraz srca ili duše, a ne razuma.

Svi ljudi vjeruju u nešto, ali nisu svi nužno i religiozni. Vjera je, prema tome, individualan i subjektivan odnos s božanskim, dok se u zapadnjačkom svjetonazoru rabi pojam religija kao standardiziran i etabliran proces kojim čovjek dolazi do spoznaje Boga, odnosno do ispunjenja smisla života. No, velika je razlika između vjere i religije koja se obično tumači kao "organizirani sustav vjerovanja i bogoslužja u kojem središnje mjesto zauzima nadnaravno biće, duh, svemoćna sila, jedan ili više bogova".

Imenica religija latinskog je podrijetla i postoji više tumačenja njenog značenja. Prema onom najraširenijem, sastavljena je od prefiksa re- "opet, natrag" i glagola ligare "vezati, spojiti"; pa bi pojam religija time značio "ponovno povezivanje, rekonekcija". Drugim riječima, čovjek se religijom "ponovno povezuje s Bogom".

I drugi stari jezici imaju pojmove koji se najčešće prevode imenicom religija. No, zanimljivo je kako u sanskrtu jedna druga imenica ima gotovo identično značenje. To je imenica yoga "veza, sveza, jaram, joga" koja dolazi iz indoevropskog korijena *jeu- "vezati", a sanskrtski je korijen yuj7 "ujarmiti, upregnuti, vezati" (prepoznaje se u latinskom iungō, talijanskom giungere, francuskom joindre, španjolskom uncir, u brojnim latinizmima poput konjunkcija, konjugacija i sl., ali i u engleskom yoke "jaram"). U hrvatskom postoji stara imenica istoga podrijetla igo (iz praslavenskog *jьgo ) koja je kasnije zamijenjena oblikom jaram.

No zašto kažemo da paganizam nije religija? Time bismo nametnuli drukčije (tuđe) poimanje i iskustvo duhovnosti. Zapadni monoteisti, tj. židovi, kršćani i muslimani, polaze od toga da je Bog jedan (Jahve, Bog ili Allah), da je Njegova riječ sadržana u objavi (Tanakh, Biblija ili Kur'an), da se nakon nje pisala predaja koja je čak i obvezujuća, ali nikada nema status objave, da se mora živjeti po etičkim načelima, pravilima i obredima koje artikulira i propisuje određena organizacija (škola ili Crkva), da smo "mi" u pravu i da je "naše" vjerovanje bogomdana "Istina" te da se svako moguće proturječje unutar "naše" objave može jednostavno racionalizirati i protumačiti. Usto, te tri zapadne religije vezane su za sasvim određen povijesni, kulturni, jezični i tradicijski kontekst. Upravo zato, kada neupućeni zapadnjak iz bilo kojeg razloga pristupa paganizmu, očekuje isto to – objavu ili "Božju riječ", kulturno-socijalno-povijesni kontekst onoga što je opisano u toj objavi, manje-više jednoznačno tumačenje o osnovnim filozofskim pojmovima, upute u duhovnu praksu i disciplinu, jasno određena etička načela, te organizaciju koja sve to obrazlaže i propisuje.

Međutim, ničega toga nema. Nema jedne organizacije, nego stotine sljedbi, škola i narodnih običaja. Nema ni jasne granice između objave i predaje pa će svaka od tih sljedbi odrediti vlastiti sustav vjerovanja i ritualnu praksu. Neki pagani slave Boga, neki Božicu, a neki oboje. Najvažniji razlog neprihvaćanja koncepta religije upravo je taj što pagani ne propovijedaju "Istinu" (s velikim početnim "I"). Ne rabe se ni pojmovi kao što su Pravi put, pravovjerje, krivovjerje, hereza…

Istina, i u paganskoj vještičjoj praksi postoje stupnjevi i pravila, o čemu će kasnije biti više riječi; no ovdje treba istaknuti da strogo kodificirana pravila u izvedbi paganskih obreda postoje samo zato da bi se duhovna energija snažnije kanalizirala, da bi došlo do potpunog sklada među nazočnima. Dakle, duhovnost jest isključivo duhovni put individue; ali individua isto tako ima pravo, a često i potrebu, podijeliti svoju ekstazu s drugima. Ljudi su upućeni jedni na druge, živimo u svijetu u kojem se naprosto moramo podvrgavati određenim pravilima ponašanja i postupanja s drugima. No, za pagane to nisu "pravila radi pravila"… nego sredstva koja nam pomažu da uspješnije odradimo određeno djelo, cilj, zadatak i sl.

Da zaključimo, svaki pagan/paganka samostalno će odrediti u što će vjerovati i kako će voditi svoj duhovni život. Određena pravila stupaju na scenu samo onda kada se vrše zajedničke djelatnosti i obredi. Tada se preuzimaju drevni običaji koji mogu varirati od naroda do naroda, od regije do regije, od sela do sela. Stoga Svjetski paganski krug jest usvojio propise za duhovne obrede, no i oni se mogu modificirati, o čemu se zajednički dogovaraju članovi i članice svakog pojedinog kovena – najmanje organizacije unutar naše zajednice.

U paganizmu posebno mjesto ima i mitologija (iz grčkog μυθολογία ) ili na hrvatskom bajoslovlje. Ona se obično definira kao "znanost koja skuplja, proučava i objašnjava mitove neke religije i kulture"; a mit (grčki μύθος "priča, riječ") kao "priča iz narodne tradicije, koja govori o nadnaravnim bićima, bogovima i božicama, precima ili junacima koji služe kao praiskonski tipovi i obrasci ponašanja u primitivnom gledanju na svijet". U znanosti se smatra da je mit prvobitno tumačenje zbivanja u svijetu, na temelju pradavnog, u osnovi iracionalnog, kolektivnog saznanja; te da je drevni čovjek natprirodnim ili božanskim silama, posebice njihovom antropomorfizacijom, objašnjavao prirodne pojave i uzroke povijesnih događaja.

Pagani i danas pričaju o mitovima, uživljavaju se u njih i smatraju ih dijelom svoga svjetonazora upravo zato što mitološki likovi imaju i svoja arhetipska i simbolička značenja preko kojih se ljudi mogu povezati s prirodom i njenim ciklusima. Mitovi su važni jer pripovijedaju o zgodama bogova i božica, koje su se dogodile prije, nakon ili mimo našeg vremena, ali koje ipak bitno utječu na ljudske živote. On se pripovijedao, recitirao ili pjevao (riječ je o epskoj poeziji) uz obred koji zauzima središnje mjesto u paganskoj praksi. Obredni čin tako je prikaz mitske teme. Gotovo svi stari narodi imaju mitove među kojima postoje zapanjujuće sličnosti, što se obično tumači zajedničkim jezičnim i etničkim podrijetlom. Tako svi indoevropski narodi (Indijci, Iranci, Grci, Rimljani, Kelti, Slaveni, Germani, Balti, Albanci, Armenci) imaju iste ili veoma slične mitove jer potječu iz istog indoevropskog korijena. Svaki pagan/paganka samostalno uspostavlja odnos s mitovima. Samo on/ona može reći kako doživljava mit – kao stvaran događaj, simbolički prikaz ili zanimljivu priču.

Je li paganizam sljedba, odnosno sekta ? Ovisi što mislimo pod tim pojmom. Ako se sekta definira kao "skupina ljudi koju ujedinjuju zajednička vjerska uvjerenja, različita od općeprihvaćenih u široj zajednici", tada bismo mogli odgovoriti potvrdno. No, druga definicija sekte kaže da je to "uža ili manjinska skupina unutar veće organizacije ili šireg pokreta, koja zastupa odvojena mišljenja od većine". U tom slučaju, paganizam ne može biti sekta jer je riječ o izvornoj drevnoj duhovnosti, a ne dijelu neke još šire priče.

A je li paganizam kult ? Ne, zato što ta riječ obično podrazumijeva obožavanje jednog, strogo određenog, božanstva, što ovdje nije slučaj. No, ta je imenica i kolokvijalni naziv za opskurne vjerske skupine koje sumnjivim postupcima novače članove i nad njima vrše strogu kontrolu. Svjetski paganski krug to nikada i nipošto ne čini.

Danas postoje brojni paganski pokreti i sljedbe. Neki su izdanak određene stare narodne "religije", poput grčke ili rimske, no većinom su to recentno oživljene tradicije, poput germanske (Ásatrú ) ili neopaganske zajednice Wicca koja baštini keltsku duhovnu tradiciju. Mnogolikost paganizma nekima je čudna i zbunjujuća, a nekima primamljiva i egzotična. To uvelike podsjeća na hinduizam, što nije ni čudno s obzirom na isti indoevropski korijen. Tolerancija i aktivno prihvaćanje različitosti tolikih su razmjera da bismo mogli reći kako se pagani ponajprije udružuju u skupnom djelovanju, a ne u skupnom vjerovanju. Ne upuštaju se u besplodne teološke rasprave, nikome ne moraju ništa dokazivati, ne brinu se o tome koliko ih ima i što drugi misle o njima. Stoga ne postoji paganska teologija (iz grčkog θεολογία ), na hrvatskom bogoslovlje, kao "konačni nauk o bogu". Mnogi bi pagani na to rekli: Hvala Bogu i/ili Hvala Božici.

Svjetski paganski krug prihvaća sve paganske tradicije, a ne bježi ni od sinkretizma, tj. eklektičkog novodopskoga (New Age) pristupa. Ljudi, naime, uče dok žive. Naše poimanje života i svijeta mijenja se svakim novim otkrićem. Ni duhovnost nije iznimka. Pagani su tolerantni i rado proučavaju strane kulture, a često i prihvaćaju mnoge elemente drugih tradicija. A zašto i ne bi? Paganizam je, uostalom, duhovnost, a ne religija.

st. Iolar

22. siječnja 2012.

DOZNAJTE VIŠE:

Paganska filozofija (2)

Paganska filozofija (3)

Kult Božice Majke