DORINO MANZIN

dehino ’smin yathā dehe kaumāraṁ yauvanaṁ jarā tathā dehāntara-prāptir dhīras tatra na muhyati U tijelu duša dostiže djetinjstvo, mladost i starost dostiže i drugo tijelo to pametnog ne zbunjuje Bhagavad-gītā 2:13

Jedno od najvažnijih esencijalnih pitanja je: Što se događa nakon smrti? O zagrobnom životu kroz stoljeća ljudske povijesti razvile su se nebrojene teorije. Od svih mogućnosti, nekoliko je osnovnih teorija:

1. nakon smrti ne događa se ništa (ateizam)
2. duša prelazi u drugo tijelo (reinkarnacija):
a) duša zadržava vlastiti vječni identitet (npr. sanātana-dharma, hinduizam)
b) dio brahmana se ponovno rađa, nema kontinuiteta osobnosti (npr. budizam)
3. duša uskrsava i odlazi u raj, čistilište ili pakao (npr. katolicizam)
4. tijelo čeka na ponovno uskrsnuće (na Sudnji dan) (razne kršćanske sljedbe)

Ukratko, teološka poimanja zagrobnog života najčešće se svode na alternativu: uskrsnuće ili reinkarnacija. No, je li ta alternativa pravilno postavljena?

Smrt materijalnog tijela nikako nije kraj postojanja pravoga jastva, duše. U istočnjačkim sustavima nailazimo na bitnu obavijest glede zagrobnog života: nakon tjelesne smrti, duša se seli u drugo tijelo. Taj proces naziva se reinkarnacija. Ta riječ je latinskog podrijetla i sastoji se od preverba re (natrag) i glagola incarnare (utjeloviti), koji dolazi od prijedloga in (u) i imenice caro (meso, tijelo). Doslovno: natrag u tijelo. Sanskrtski termin za reinkarnaciju je saṁsāra, što znači strujanje, tijek. I u grčkoj filozofiji važno mjesto zauzima nauk o reinkarnaciji, gdje se taj proces naziva μετεμψύχωσις [metempsýhōsis] (latinski: metempsychosis) što znači seljenje duše.

Tijelo se neprestano mijenja do te mjere da se može reći kako naše tijelo ne sadrži niti jednu jedinu molekulu koju je sadržavalo prije sedam godina. (Prema Johnu Pfeifferu u knjizi Ljudski mozak). To znači da ako je netko živio 91 godinu, tijelo te osobe za života se u potpunosti promijenilo čak 13 puta!  Ako analiziramo sastav tijela desetak sekundi prije i desetak sekundi nakon smrti, uočit ćemo da zapravo nema nikakve promjene, osim što nakon smrti, osobi više ne kuca srce, niti više diše. U čemu je prava promjena? Često nastupi klinička smrt, nakon koje se osoba reanimira. Očito, prestanak rada srca i respiratornog sustava sami po sebi nisu definicija smrti. A što je onda?

Međudjelovanje duhovne duše s grubim i suptilnim elementima materijalnoga tijela nisu percibilni materijalnim osjetilima. Upravo zato suvremena kemija, fizika i medicina ne mogu objasniti zašto između mrtvog i živog tijela, u trenucima neposredno prije i nakon smrti nema gotovo nikakve razlike. A opet, ta su stanja potpuno suprotna: život i smrt. Jednostavno rečeno, kada duša napusti tijelo, ono postaje mrtva materija, iako su svi kemijski elementi i čestice neophodne za funkcioniranje živoga organizma i dalje prisutne. To je jedino razumno objašnjenje!

Seljenje duše iz tijela u tijelo potpuno odgovara zakonitostima prolaznosti materijalne prirode. Naime, svjedoci smo da se prolaznost svijeta očituje u kružnim tokovima. Život se odvija po tom principu: Mjesec se okreće oko Zemlje, Zemlja i drugi planeti oko Sunca, Sunce i druge zvijezde oko središta galaktike, galaktika oko središta skupine galaktika, itd. Kružno se smjenjuju dan i noć, godišnja doba, eoni (yuge), dobri i loši događaji, sreća i nesreća… U prirodi postoje kružni tokovi voda, isparavanje i padanje kiše, kružni su i hranidbeni lanci, cijeli eko-sustav… stoga i ne čudi da u suvremenim indoarijskim jezicima riječ saṁsāra znači svijet. I u sanskrtu saṁsāra-cakra znači kotač svijeta. Logično je prema tome, da se život i smrt također kružno smjenjuju.

U Bhagavad-gīti (2.13,17,18,20,22-24) duša je opisana kao vječna i nepromjenjiva:

U tijelu duša dostiže
djetinjstvo, mladost i starost
dostiže i drugo tijelo
to pametnog ne zbunjuje

Znaj da je neuništiva
ovo sve njom je prožeto
propast nepropadljivoga
izvesti nitko ne može

Ova su tijela konačna,
ona je u tijelu vječna
neuništiva, bez mjere
stoga bori se, Bhārato

Nikad se ne rađa, niti umire
nije nastala niti će nastati
nerođena je, vječna, stalna, drevna
nije ubijena kada tijelo jest

Kako baca istrošenu odjeću
čovjek neku drugu, novu, uzima
tako i duša istrošeno tijelo
baca i zadobiva neko novo

Nju ni oružja ne sijeku
nju ni vatra ne spaljuje
niti voda nju ne moči
ne isušuje ju vjetar

Neslomljiva, nespaljiva
nesmočiva, nesušiva
vječna, sveprisutna, stalna
nepokretna, neprekidna

Vječnost podrazumijeva postojanje koje nema početka ni kraja. Nitko ne želi umrijeti jer je vječni život naše prirodno stanje. Na temelju materijalne logike teško je pojmiti da nešto nema kraja, a da nešto nema ni početka gotovo je nemoguće shvatiti. U materijalnom, prolaznom svijetu postoji materijalno, prolazno vrijeme. Fenomen vremena zapaža se upravo po tome što svaka pojava ima svoj početak i kraj. Međutim, u duhovnom svijetu (kvantnoj realnosti) ne vrijede zakonitosti prolaznosti. S gledišta materijalne logike ne možemo objasniti kako to da bića nemaju svoj početak, kada emaniraju iz Boga. Ako je Bog 'u jednom trenutku' stvorio sva bića i svu kreaciju, zašto onda kažemo da ta kreacija i bića nemaju svoj početak? Međutim, nije toliko teško pojmiti da u duhovnoj energiji vrijede drukčije zakonitosti. Dok je duša vječna i nepromjenjiva, grubo materijalno tijelo prolazi kroz šest promjena: rađa se (jāyate), postoji (asti), raste (vardhate), razmnožava se (vipariṇāmate), stari (apakṣīyate) i umire (nāsyati).

U Vedama se spominje da blaženi preci prebivaju na najvišem nebu, Viṣṇuovu koraku (!). Ṛg-vedski himan 10:15 posvećen je pradavnim pitṛima (precima), koji su utrli put kojim također idu i recentno umrli. Razlikuju se dva puta:

1. devayāna – put koji su utrli bogovi (oslobođenje)
2. pitṛyāṇa – put koji su utrli preci (povratak)

U upanišadima se oni opisuju na mističan i nama neshvatljiv način. Na ta dva puta se ide svjesno i namjerno. Na put devayānu idu oni koji su naučili znanje o pet vatri. Te duše idu prvo u svjetlost, zatim u dan, pa odlaze dva tjedna na rastući Mjesec (od mladog do punog), pa na šest mjeseci rastućeg Sunca (od zime do ljeta), pa u svijet polubogova – deva, pa na Sunce, pa u vatru, te konačno u bezlični brahman. Rečeno je da otamo nema povratka (teṣām na punar āvṛttiḥ). To izgleda kao proturječje. No, rečeno je da je tamošnji boravak vrlo dugačak (te teṣu brahma-lokeṣu parāṁ parāvato vasanti ), što ne mora podrazumijevati i da je vječan. To bi značilo da povratka nema na ovu Zemlju, a ne da se duša ne bi mogla ponovno otjeloviti negdje drugdje u svemiru.

Na put pitṛyāṇu idu oni koji su vršili žrtve, askezu i milostinju. Oni odlaze prvo u dim pogrebne vatre (pri kremiranju tijela), pa u noć, pa boravi dva tjedna na opadajućem Mjesecu (od punog do mladog), pa šest mjeseci na opadajućem Suncu (od ljeta do zime), pa u svijet predaka – pitṛa, pa na Mjesec gdje postaju “hrana” polubogovima (vjerojatno metaforički izričaj), a zatim odlaze u eter, pa u zrak, u kišu, te se vraćaju na Zemlju, te se opet rađaju.

Oba puta vode na uzvišene rajske planete koje su također dio ovog prolaznog materijalnog svijeta, pa ni jedan ni drugi ne predstavljaju konačni smisao života.

Prema indijskoj filozofiji, kada duša dođe u ovaj svijet, nepercibilnom interakcijom ulazi u suptilno materijalno tijelo, koje se sastoji od samosvijesti, razuma i uma. To suptilno tijelo postaje njeno vozilo kroz boravak u "materijalnom" svemiru, sve dok duša ne postigne oslobođenje. Duša se ponajprije rađa u nekom od humanoidnih oblika života, kako bi odmah započeli procesi karmana i reinkarnacije. Naime, životinje svojim djelovanjem ne proizvode karmičke reakcije, jer su vođene nagonom i nemaju mogućnost inteligentnog rasuđivanja i dolaska do spoznaje. Tako duša može proći kroz nebrojene oblike tijela. Može se roditi kao čovjek, pas, mačka, konj, kit, zmija, bakterija, muha, mrkva, krumpir, višnja, polubožansko biće, demon, miš, žaba, majmun, gljiva ili u bilo kojem drugom tijelu. Silom prirodnih zakona, duša je prisiljena ući u očevo sjeme, a zatim je ubrizgana u majčinu maternicu i tamo započinje njen razvoj u novom tijelu.

Evolutivnim procesom uvjetovano biće ponovno dobiva ljudsko tijelo, pa time i još jednu priliku za izbavljenjem od materijalnih okova. Ako ponovno prokocka tu priliku, opet se vraća u krug rađanja i umiranja i to traje dokle god biće ne dostigne oslobođenje. Stoga je od neizrecive vrijednosti dostići ljudsko obličje. Ako prokockamo priliku da se raspitujemo o Apsolutu u ovom životu i ovom ljudskom obličju, tko zna koliko ćemo se još puta morati rađati kao životinje i biljke, koje su lišene mogućnosti duhovnog napretka, jer su tako uvjetovane.

Neke osobe mogu biti izrazito vezane za svoje tijelo, bogatstvo i druge aspekte sadašnjeg života, te se jednostavno ne mogu pomiriti sa smrću. U puranskoj književnosti je opisano da tada, nakon smrti tijela suptilno tijelo i dalje ostaje na zemlji, iako ga živi ne mogu vidjeti. Takvo biće se naziva preta – duh. Međutim, nakon određenog vremena i duhovi se moraju nanovo utjeloviti, prema zakonu karmana.

Ljudi su reinkarnaciju proglasili jednom od najzanimljivijih ezoteričnih i okultnih tema, pa nije ni čudno da su se njome kroz povijest bavili svakakvi umovi nastojeći je osporiti ili praktično dokazati pod svaku cijenu. Nerijetko su ljudi polazili od krivih pretpostavki, te bi, primjerice vagali umirućeg, kako bi uvidjeli razliku u masi kada duša napusti tijelo. Iako je mnogo takvih neozbiljnih pokusa, postoje fenomeni koji se ne mogu tek tako zanemariti i koji očito ukazuju na reinkarnaciju, poput fenomena tik do smrti  (NDE – Near Death Experience), neobjašnjiva inspiracije i nadarenosti, snova i slika iz prošlih života ili fenomena već viđenog (dèjá vu), regresije i hipnoze, te naših sklonosti i strahova.

Vrlo znakovit može biti slučaj kada se neka osoba od najranijeg djetinjstva bezrazložno boji visine, iako nikada nije živjela u visokoj zgradi, niti je za vrijeme ovog života doživjela neko neugodno iskustvo. U psihologiji se takvi strahovi nazivaju fobije. Često se može utvrditi da je određena fobija posljedica nekog dojmljivog iskustva u vrlo ranom djetinjstvu, ali ponekad se fobija može jedino objasniti na način da je osoba doživjela vrlo loše iskustvo u prošlom životu.

Naravno, svi opisani fenomeni jesu potvrda reinkarnacije, iako ih često zlorabe senzacionalistički mediji, show-buiness i kvaziparapsiholozi željni slave. Međutim, bilo bi neozbiljno sve takve fenomene površno ocijeniti lažnim i izmišljenim.

Judaizam, kršćanstvo i islam ne propovijedaju nauk o reinkarnaciji, ali čak su i tu sadržani elementi koji upućuju na reinkarnaciju. Tako čitamo na samom kraju Staroga zavjeta:

Evo poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom na zemlju.
(Malahija 4:5,6)

Potom čitamo u Novom zavjetu:

Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: “Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne”. Upitaše ga učenici: “Što dakle pismoznanci govore da prije treba da dođe Ilija?” On im odgovori: “Ilija će doduše doći i sve obnoviti. No velim vam: Ilija je već došao, ali ga ne upoznaše, već učiniše s njim što im se prohtjelo. Tako je i Sinu Čovječjemu trpjeti od njih”. Tada razumješe učenici da im to reče o Ivanu Krstitelju.
(Matej 17:9-13)

On je onaj o kom je pisano: “Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom”. Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!…. Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći. Tko ima uši, neka čuje.
(Matej 11:10,11,14,15)

Slični su i navodi: Marko 6:14-16, te Luka 9:7-9 u kojima se očituju razne ondašnje spekulacije o tome je li Ivan Krstitelj zapravo Ilija ili nije? Latinski kršćanski pisac Kvint Septinije Florens Tertulijan (≈ 160. – 220.) iz Kartage smatrao je da Ilija zapravo nije ni umro, već je uzašao na nebo. To nalazimo u sljedećem navodu:

I dok su tako išli i razgovarali, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih i Ilija u vihoru uziđe na nebo.
(Kraljevi (2) 2:11)

Zbog toga Tertulijan misli da Ilijin ponovni silazak u obliku Ivana ne dokazuje reinkarnaciju, već jednostavno povratak. Međutim, čak su i drugi kršćanski teolozi odbacili takvu mogućnost, jer da je to uistinu tako, Ivan bi se vratio na isti način, a kao što je objavljeno, on je rođen kao svaki običan čovjek. I kršćanski teolozi uspoređivali su opise njihovih tjelesnih osobina:

“Bio je to čovjek u kožuhu i s kožnim pojasom oko bedara.” On reče: “To je Ilija Tišbijac!”
(Kraljevi (1) 1:8)

Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s  kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom.
(Marko 1:6)

Iako je Isus rekao da Ivan jest Ilija, sâm Ivan je to osporavao:

Upitaše ga (Ivana krstitelja) nato: “Što dakle? Jesi li Ilija?” Odgovori:” Nisam”. “Jesi li prorok?” Odgovori: “Ne”.
(Ivan 1:21)

Zanimljiv je i Božji stav prema Jakovu i Ezavu, potvrđen i u Starom i Novom zavjetu:

… Ne bijaše li Ezav brat Jakovljev? – riječ je Jahvina – ali Jakova sam zavolio, a Ezav mi omrznu…
(Malahija 1:2,3)   

Pa kad još blizanci ne bijahu rođeni niti učiniše što dobro ili zlo – da bi trajnom ostala odluka Božja o izabranju: ne po djelima, nego po onome tko poziva – rečeno joj (Rebeki) je: Stariji će služiti mlađemu, kako je pisano: Jakova sam zavolio, a Ezav mi omrznu.
(Rimljanima 9:11-13)

Ovdje apostol Pavao nedvosmisleno izjavljuje da je Bog volio Jakova, a mrzio Ezava i prije nego što su se rodili. Kada bismo povjerovali u nauk da duša nije vječna i da nije postojala i prije rođenja tijela, kako bi Bog mogao voljeti ili mrziti nepostojeće biće? Upravo bi po kršćanskom nauku bilo apsolutno nepravedno od Boga i posve u suprotnosti s Božjom nepristranošću. To očito dokazuje da su se Jakov i Ezav rodili i djelovali u skladu sa svojim karmanom, a to implicira da su imali prošle živote.

I među ranim kršćanima koncept reinkarnacije bio je itekako prihvaćen. Najznačajniji obol dao je kršćanski teolog i crkveni otac Origen (≈ 185. - 254.) koji je živio u Aleksandriji, a po svom nauku se približio neoplatonizmu. Rekao je: Duša nema ni početka ni kraja. Svaka duša dolazi u ovaj svijet ojačana pobjedama ili oslabljena porazima svog prošlog života. Njeno je mjesto u ovom svijetu kao broda, određenog za slavu ili sramotu, određeno prošlim zaslugama ili grijesima. Djelovanje joj određuje mjesto u svijetu koji slijedi nakon sadašnjeg.

Međutim, rani kršćanski teolozi i filozofi ubrzo su postali nepodobni za politiku crkvenih vođa u Rimu i Carigradu, a u Aleksandriji je spaljena velika knjižnica u kojoj je bilo mnogo njihovih djela. Pod pokroviteljstvom cara Justinijana, na 2. Carigradskom koncilu, 553. godine, na koji je došao i papa Vergilije, osuđen je Origen i koncept reinkarnacije. Zaključak koncila je glasio:

Ako netko prihvaća nevjerojatno postojanje duše prije ovog života, kao i čudovišnu reinkarnaciju koja slijedi poslije toga – neka bude proklet!

I za talijanskog filozofa, teologa i crkvenog učitelja Sv. Tomu Akvinskog (1225. – 1274.) se smatra da je pokušao objediniti kršćansko i Aristotelovo učenje. Njegova je filozofija i teologija vrhunac skolastičke misli, a mnogi ga smatraju temeljem katoličkog nauka. Stoga je zanimljivo njegovo mišljenje da duša može tonuti (gravitas) i uzdizati se (levitas). Ne zna se što je time mislio!    

U islamu je nauk o reinkarnaciji također vrlo rano iščezao, no postoji jedan zanimljiv citat:

Kako ćete vi Allaha zaboraviti i zanijekati, kada ste mrtvi bili, a on vam je život dao, a kasnije će vas usmrtiti, pa onda opet oživiti i napokon ćete se svi Njemu morati povratiti.
(Kur'an 2:28)

Kao i u kršćanstvu, učenja mnogih ranih islamskih učitelja koji stali na žulj političkim moćnicima i vjerskoj hijerarhiji nisu nikada zaživjela u kasnijoj islamskoj teologiji. Nauk o reinkarnaciji nedvojbeno je najljepše predstavio perzijski pjesnik turskog podrijetla i utemeljitelj derviškog reda mevlevija Rumi, poznat pod nadimkom Mevlana (1207. – 1273.) u jednoj svojoj pjesmi:

Umro sam kao mineral i postao biljka,
Umro sam kao biljka, te ustade životinja,
Umro sam kao životinja i bio čovjek.
Čega da se onda bojim?
Što sam ikad izgubio smrću?
I još ću jednom umrijeti kao čovjek, da se vinem
S blaženim anđelima; ali čak i s anđelstva.
Moram poći dalje. Sve osim Boga propada.
Kada sam žrtvovao svoju anđeosku dušu
Postat ću ono što ni jedan um ne shvaća.
Oh, neka ne postojim!
Jer Nepostojanje objavljuje:
“Njemu ćemo se vratiti.”

2. kolovoza 2010.