DORINO MANZIN

Pripadnici raznih neohinduističkih sljedbi često su zbunjeni pojmom "Veda", kao i ustrojem tih drevnih indijskih duhovnih spisa. Temeljni problem je u tome što pristupamo hinduizmu s našim zapadnjačkim iskustvom kršćanstva, islama ili judaizma. To se vidi već u imenovanju tog duhovnog sustava "hinduizmom".

Njegovi ga sljedbenici zovu sanātana-dharma "vječna dharma", a imenica dharma često se niti ne prevodi na druge jezike jer je veoma osobita. Ne postoji njezina istoznačnica. Ona obuhvaća religijske dužnosti i praksu po kojoj žive hinduisti, s time da ne postoji jasna granica između duhovnog i svjetovnog. Obuhvaća sve ono što označuju naši pojmovi: "ono što se drži, ono što je čvrsto i stabilno, red, poredak, dužnosti, zakon, pravda, vrlina" (od glagola √ dhṛ1 "držati, održavati" iz kojeg se tvori primarnim sufiksom -man za tvorbu radnih imenica srednjeg roda; pa je stara osnova bila dharman).
No mi, zapadnjaci, odmah to nazivamo "religijom"; iako je jasno da je riječ o mnogo širem pojmu. Zapravo bi riječ yoga (m) "uprezanje, naprezanje, usredotočenje, veza, sveza, joga" (od glagola √ yuj7 "vezati, upregnuti") bila semantički bliža latinskom pojmu religio "ponovno povezivanje" koja gotovo sigurno dolazi od prefiksa re- "opet, ponovno" i glagola ligare "vezati, povezati".

Samim time što smo taj duhovni sustav nazvali "religijom" i imenovali "hinduizmom", već smo "nametnuli" svoje poimanje i iskustvo duhovnosti. Zapadnjaci, tj. židovi, kršćani i muslimani, polaze od toga da je Bog jedan (Jahve, Bog ili Allah), da je Njegova riječ sadržana u objavi (Tanakh, Biblija ili Kur'an), da se nakon nje pisala predaja koja je čak i obvezujuća, ali nikada nema status objave, da se mora živjeti po etičkim načelima, pravilima i obredima koje artikulira i propisuje određena organizacija (škola, sljedba ili Crkva), da smo "mi" u pravu i da je "naše" vjerovanje bogomdana "Istina" i da se svako moguće proturječje unutar "naše" objave može jednostavno racionalizirati i protumačiti.

Usto, te tri zapadne religije vezane su za sasvim određen povijesni, kulturni, jezični i tradicijski kontekst. Upravo zato, kada zapadnjak iz bilo kojeg razloga pristupa "hinduizmu" (nazovimo ga tako), očekuje isto to – objavu ili "Božju riječ", kulturno-socijalno-povijesni kontekst onoga što je opisano u toj objavi, manje-više jednoznačno tumačenje o osnovnim filozofskim pojmovima, upute u duhovnu praksu i disciplinu, jasno određena etička načela, te organizaciju koja sve to obrazlaže i propisuje.

Međutim, ničega toga nema. Nema jedne organizacije, nego tisuća sljedbi, škola, parampara, sampradāya, darśana i sl. koje se najčešće pozivaju na autoritet Veda. "Hinduizam" nema jasnu granicu između objave i predaje. Drugim riječima, svaka će od tih sljedbi odrediti što je kanon (objava), a što nije; a mnoge od njih u kanon ubrajaju gotovo sve što je ikad napisano u Indiji, pa čak i tekstove živućih gurua – i sve to naziva Vedama – u najširem smislu. Obredi su drukčiji, tumačenja temeljnih ontoloških pojmova variraju, pišu se komentari na razne spise, pa komentari na komentare, pa komentari na komentare na komentare itd. I sve se to uzima u obzir. Nema jednoznačnog odgovora ni na pitanje tko je "Izvorni Bog"? Zapravo, prava je "pomutnja" nastala već u periodu tantrizma (5. do 10. st.) kada su se počeli pisati dodatni sveti tekstovi (tantre, āgame i saṁhite) i komentari na Vede, purāṇe i epove. Tada se u punom jeku razvija vedantinska filozofija i kasnije škole (najpoznatije je djelo Vedānta-sūtra). Kada bi se uzeli u obzir svi stavovi i prakse svih škola, dobili bismo nepregledno mnoštvo filozofskih sustava koji se međusobno razlikuju više nego, recimo, kršćanski luterani od muslimanskih šijita.

Sve je to jako zbunjujuće, ali ne treba obeshrabriti osobu koja je na duhovnom putu i koja traži odgovore na životna pitanja u dharmi. Nije problem u njoj nego u našim očekivanjima od nje!

U Bhagavad-gīti (12.8-12) Kṛṣṇa daje razne mogućnosti čovjeku: "Stoga uputi svoj um na Mene i neka se tvoj razum udubi u Mene; tako ćeš nesumnjivo poslije prebivati u Meni. A ako ne možeš koncentrirati čvrsto svoje misli na Mene, onda traži da me dobiješ jogom služenja. Ako nemaš snage za neprestani rad onda služi Meni. Radeći samo Mene radi, ti ćeš dostići savršenstvo. Ako nemaš snage ni za to, onda traži pribježište u Meni, odrekni se svakog ploda svojih djela savladan u duhu". (prijevod dr. Pavla Jevtića, Beograd, 1978.).

Dakle, svatko može izabrati onaj vid duhovne prakse koju on/ona smatra najboljom i najprikladnijom za sebe. Ona može biti surova, isposnička, trapljenička, stroga i striktna; a može biti i lepršava, puna pjesama, molitvi, mantri, nuđenja hrane Božanstvima i sl. Može biti kontemplativna i meditativna, može biti umna i znanstvenička, a može se svesti i na karitativni rad. Svatko bira za sebe što želi. Sve molitve, mudre, mantre, yantre, tantre, spisi, filozofija, hramovi, brojanice, hodočašća i dr. služe kao sredstva koja nam pomažu da usredotočimo um i osjetila na duhovnost.

Zanimljivo je da se svi hindui ipak slažu u tome da je konačni cilj života prekidanje kruga rađanja i umiranja (saṁsāra), tj. oslobođenje (mukti ili mokṣa), koje neki nazivaju i ugasnućem (nirvāṇa); dok neki kažu kako je konačni cilj buđenje čiste ljubavi (prema), ali nakon toga ionako dolazi oslobođenje samo po sebi. Način na koji će netko doći do tog cilja, ovisi o onome što on sâm izabere za sebe.

Upravo zato postoji, za zapadnjake nevjerojatna, tolerancija između raznih hinduističkih sljedbi. Za neke je Vrhovni bog Śiva, za neke Viṣṇu, za neke Kṛṣṇa, za neke Gaṇeśa, za neke božica Devī… no među sljedbenicima nema mržnje i zavisti, nitko ne kaže drugome: "Mi smo u pravu, a vi u iluziji." Poštuju jedni druge jer vjeruju u nenasilje (ahiṁsa) i mir (śānti). Doduše, u današnje vrijeme ima svega i svačega, ali to je sad nebitno. Dharma je mnogolika i raznolika, takav je i Bog, takvi su i spisi, hramovi, simboli, mantre i dr. jer je i realnost nedokučiva za ograničeni ljudski um. Istina nije jednodimenzionalna, nema "ovo – ono", nema "početak – kraj"… sve je vječno, raznoliko, višedimenzionalno. Upravo je zato teško pojmiti dharmu i dobiti jednoznačno tumačenje za svaki pojam. Svaki duhovni učitelj tumači ono što on voli i želi, a njegovi sljedbenici neće pogriješiti ako ga slijede. To ne znači da je drugi učitelj u krivu. On naprosto slijedi drukčiji put. Naravno, to se ne odnosi na današnji marketinški guru-biznis.

Za zapadnjake je posebno zbunjujuće to što se svi hinduisti pozivaju na Vede (pri čemu se misli na četiri Vede – Ṛg, Sāma, Yajur i Atharva) i što se one uzimaju kao neprikosnoveni temelj svega znanja i kao samu srž Apsolutne Istine. Tu bi se očekivale nekakve filozofske poruke i upute za život, a kad ono… pradavne himne posvećene mitskim bićima i božanstvima vedskog panteona, o kojima u kasnijem hinduizmu nema mnogo spomena (Indra, Agni, Savitṛ, Soma, Vāyu, Mitra, Varuṇa i dr.). S druge strane, u Vedama se veoma malo ili nimalo ne spominju božanstva koja kasnije postaju značajna (Brahmā, Viṣṇu, Śiva, Kṛṣṇa, Gaṇeśa, Kālī, Durgā i dr.). To bi bilo kao kada bi, primjerice, Isusove riječi bile zapisane u nekim kasnijim tekstovima, dok bi temelj na koji se pozivaju svi kršćani bili psalmi ili, recimo, Pjesma nad pjesmama.

Primjera radi, usporedite jedan izvadak iz Ṛk-saṁhite (riječ je o himni posvećenoj bogu Indri), potom jedan primjer ranih filozofskih spekulacija iz Bṛhad-āraṇyaka upaniṣadi, nekoliko strofa iz Bhagavad-gīte, kao i prvih pet natuknica iz Vedānta-sūtre, i to na sanskrtu (nije prevedeno, ali je dobar primjer vedantinske filozofije s početka 4. stoljeća). Vidjet ćete koliko se ta četiri primjera razlikuju i po sadržaju i po stilu.

1.
Primjer iz Ṛk-saṁhite (2.12) je himna (sūkta) Indri, vedskom bogu kojem je posvećeno najviše himni (289 od 1028).

1. Glavni mudri Bog koji je nadjačao bogove čim se rodio
pred čijom se silinom dva svijeta tresu zbog veličine njegove hrabrosti
ljudi, to je Indra
2. Tko je zaustavio potrese, tko je smirio uznemirene planine
tko je izmjerio široko ozračje i tko podržava Nebo
ljudi, to je Indra
3. Tko je ubio zmaja, oslobodio sedam rijeka i oslobodio stoku iz Vale
tko je dvama kamenima izazvao vatru, tko je pobjednik u ratu
ljudi, to je Indra
10. Tko je svojom strijelom pobio neočekivano mnogo velikih grešnika
tko bahatima ne oprašta bahatost, tko je ubojica Dasyua
ljudi, to je Indra
13. Čak se i Nebo i Zemlja pred njim klanjaju, pred njegovom žestinom i planine se tresu
zna se da pije somu, na ruci mu je munja, u šaci drži munju
ljudi, to je Indra
15. Ti, najstrašniji koji nagrađuješ onoga tko tiješti i izlijeva, ti si doista istina
mi smo ti uvijek dragi, Indro, imamo snažne sinove, skupa te obožavamo

2.
Primjer ranih filozofskih spekulacija iz Bṛhad-āraṇyaka upaniṣadi (1.2)

1. U početku uopće nije bilo ničeg vidljivog. Sve je ovo bilo prekriveno Smrću, glađu, jer Smrt je glad. Smrt je pomislila "Neka imam tijelo". Potom se pomaknula i obožavala. Dok je tako obožavala, od nje je potekla voda. Potom je rekla: "Gle, dok sam obožavala (arkate), preda mnom se pojavila voda (ka). Zato se voda zove arka. Zacijelo postoji voda zadovoljstva za onoga tko zna razlog zašto se voda zove arka.
2. Doista, voda je arka. A što je ostalo od pjene, to se stvrdnulo i tako je nastala zemlja. Na zemlji je Smrt mirovala, pa je od nje, tako umirene i zagrijane proistekla Vatra (Agni), puna svjetla.
3. To se biće podijelilo na tri dijela: Āditya (Sunce) kao trećina i Vāyu (Vjetar) kao trećina. Taj duh (prāṇa) postao je trostran. Glava mu je na istoku, a ruke na ovoj i onoj strani (sjeveroistok i jugoistok). Rep mu je na zapadu, a noge na ovoj i onoj strani (sjeverozapad i jugozapad). Strane su južna i sjeverna, leđa su mu Nebesa, trbuh nebo, a prašina Zemlja. Tako Ona (Smrt) obitava u vodi, a tko to zna, mirno stoji kamo ona prolazi.

3.
Primjer epsko-puranske filozofije iz Bhagavad-gīte (3.36-41)

36. I reče Arđuna:
Pa što je uzrok kojim je
čovjek nagnan da čini grijeh
čak nevoljko, kao nekom
silom natjeran, Vāršṇejo?
37. I reče Svevišnji Bog:
To je požuda, to je gnjev
izvor mu je spona strasti
znaj – proždrljivi zlotvor taj
najveći je neprijatelj
38. Kako dim vatru prekriva
ili prašina zrcalo,
a posteljica zametak,
tako on prekriva znanje
39. Od znalca prekriva znanje
njegov vječni neprijatelj,
oblik žudnje, Kuntīn sine
ta baš vatra nezasitna
40. Osjetila, um i razum
to su mu sjedišta, kažu
njima on zbunjuje dušu
tako što znanje prekrije
41. Stoga, najbolji Bharato
prvo suzbij osjetila
pa ga skrši, zlotvora tog
što znanje i mudrost ruši

4.
Primjer vedantinske filozofije (400. – 450. g.) iz Vedānta-sūtre (1.1-5) Sastoji se od 555 natuknica:

1.1.1. athāto brahma-jijñāsā
1.1.2. janmādyasya yataḥ
1.1.3. śāstra-yonitvāt
1.1.4. tat tu samanvayāt
1.1.5. īkṣater nāśabdam …

A što sami spisi kažu o nastanku Veda? Primjerice Śata-patha-brāhmaṇa (11 (kāṇḍa). 5 (adhyāya). 8(brāhmaṇa). 1-4) kaže:

1. Prajāpati je ispočetka doista bio sâm. Poželio je: "Neka budem, neka postanem". Trapio se, vršio strogosti. Od njega, tako isposničkog, nastala su tri svijeta – Zemlja (pṛthivī), Ozračje (antarikṣa) i Nebo (dyauḥ).
2. Zagrijao je ta tri svijeta, pa su od te vrućine nastala tri svjetla – vatra (agni), vjetar (pavana) i Sunce (sūrya).
3. Zagrijao je ta tri svjetla. Od njih tako zagrijanih, nastale su tri Vede. Iz vatre Ṛg-veda, iz zraka Yajur-veda, iz Sunca Sāma-veda.
4. Zagrijao je te tri Vede. Od njih tako zagrijanih, nastale su tri blistave srži (śukra). Iz Ṛg-vede bhū (Zemlja), iz Yajur-vede bhuva (Ozračje), iz Sāma-vede svar (Nebo).

Ovo je samo jedan od nekoliko prikaza nastanka Veda. U Yajur-vedi i Sāma-vedi se o tome nigdje ni ne govori. Samo se u Puruṣa-sūkti (koja je dio Ṛg-vede) govori kako su tri Vede nastale iz žrtve tijela velikog iskonskog diva zvanog naprosto puruṣa 'Čovjek'. Iz raznih brāhamaṇa, upaniṣadi i purāṇa doznajemo kako su Vede nastale iz žrtve puruṣe, ili iz Skambhe (iskonskog mitskog bića koje se često izjednačuje s puruṣom), ili iz Indre, ili iz Vremena, ili iz vatre, vjetra i Sunca (kao u prethodnom navodu), ili Prajāpatija i Voda, ili iz daha Brahme, ili da su ih bogovi izvukli iz oceana misli, ili iz dlaka na bradi Prajāpatija, ili da su potomci izvorne riječi (vāc). U svakom slučaju, one su apauruṣeya što znači da nisu ljudskoga podrijetla. Možda zato i jesu toliko teško pojmljive da se naraštaji brāhmaṇa nisu mogli jednoznačno dogovoriti o njihovom postanku. A možda njihova priroda i jest upravo takva?

Ono što posebno zbunjuje jest činjenica da cjelokupni korpus vedskih tekstova nije ni sačuvan. Većina indologa slaže se s time da je usmena predaja postojala znatno dulje nego pismena. Materijal na kojem su tekstovi zapisani bili su prolazni i kratkotrajni (kora breze ili palmino lišće). Stoga su neki od njih propali nakon određenog perioda. Danas su najstariji zapisi sačuvani tek iz 11. st. (iz tradicije Vājasaneyi ).

Čak i najskeptičniji indolozi slažu se međutim da najstariji slojevi potječu najkasnije iz 1500 g. pr. n. e. Stoga nije ni čudno da nisu svi sačuvani, što opet može obeshrabriti zapadnjaka koji se okreće hinduizmu (pitajući se kako bi to Bog dopustio da objava ne bude sačuvana).

Sasvim sigurno u hinduističkoj tradiciji ima i ljudskih intervencija ("bapskih priča") koje jesu pauruṣeya. Takve je priče često veoma teško razgraničiti od onih izvornih. Da bi se to moglo, potrebno je poznavati sve relevantne spise u njihovom izvornom obliku, što je samo po sebi zahtjevno, s obzirom na količinu tekstova. Nadalje, diljem Indije postoje brojne predarijske legende i mitovi. Na jugu su oni pisani na tamilskom jeziku koji je drugi klasični jezik Indije. Te su predaje s vremenom jednostavno unesene u arijski brahnmanizam. Primjerice, bog Skanda ili Kārttikeya na jugu je poznatiji kao Murugan, što je ime drevnog tamilskog boga rata. Kao i u drugim religijama, i ovdje je potrebno razgraničiti što se može shvatiti doslovno, a što je simbol, metonimija, metafora ili alegorija.

Daljnje sumnje u istinitost hinduističkog nauka unose znanstvenici s brojnim povijesnim teorijama i tumačenjima po kojima vedska uljudba nije izvorno indijska nego je tamo došla s pretpostavljenim arijskim prodorom oko 1750. g. pr. n. e. To se podudara s tezom kako je postojbina svih indoevropskih naroda bila u Maloj Aziji. Do dolaska Arijaca nije moglo doći prije propasti Indske dolinske civilizacije koja se razvijala na obalama Inda (današnji Pakistan) između 2700. i 1750. g. pr. n. e. Njezina središta bili su gradovi Mohenjo Daro, Harappa i Lothal, s po 40.000 stanovnika. Nikada nije objašnjena njezina propast. Sve donedavno smatralo se da je uništena upravo prodorom Arijaca, no sve su češća dokazivanja kako je do toga moglo doći i promjenom toka Inda. Nadalje, ta se teorija potkrepljuje podudarnostima Veda s iranskom Avestom (hotṛ > zaotar, soma > haoma, Vivasvatov sin Yama > Vivahvantov sin Yima itd.).

S druge strane, zagovornici vedske uljudbe kao izvorno indijske ukazuju na to kako u samim Vedama nema nikakvog govora o domovini Arijaca izvan Indije. Štoviše, govore o moćnoj rijeci Sarasvatī i drugim indijskim toponimima. S pomoću satelitskih snimki nedavno je otkriveno korito presušene rijeke koja se protezala od blizine izvora Yamune do Zaljeva Kacch.

Uz njeno korito postoji više od 2.500 arheoloških nalazišta koja pokazuju kulturološki kontinuitet nalazišta i vedske literature. Prema neovisnim istraživanjima, rijeka je mogla presušiti oko 1900. g. pr. n. e. Po tome bi se datum nastanka Veda mogao pomaknuti na 3000 g. pr. n. e. Veoma bitno je i to što se u Vedama, ali ni u kasnijim djelima, ne spominje nikakav prodor (invazija) u područje Petorječja (perzijski: Pañjāb) (rijeke Ind, Jhelam, Cenāb, Ravi, Satluj i Byās) ili Dvorječja (perzijski: Doāb) (rijeke Gaṅgā i Yamunā).

Kako je sve to moguće? Je li doista sve to samo mitologija i "bapske priče" ili se Apsolutna Istina mora nekako dešifrirati? Ili, krije li se iza svega toga nekakva božanska igra (līlā) kojom nas Bog namjerno zbunjuje i zabavlja? Odgovor na ovo nitko ne može dati, barem ne na znanstveni i empirijski dokazan način. Kada bi to bilo tako, pojmovi vjere i obraćenja ne bi imali smisla. Znali bismo što je Istina i što nam je činiti. Ne bismo mogli uživati u materijalnoj energiji i svi bismo već bili prosvijećeni. Dakle, sanātana-dharma može se neprestano istraživati i proučavati, a na koncu sami odabiremo onaj put (i učitelja) koji želimo. Čak i da su Arijci prodrli u Indiju u jednom trenutku i potisnuli tamnopute Dravide na jug, mijenja li to išta u filozofiji i duhovnosti sanātana-dharme?

19. listopada 2010.

PRETHODNA KOLUMNA

Ogled o reinkarnaciji