Ispod drveta na koje je obješen kakav lopov, koji u trenutku smrti ejakulira, narast će čudesna biljka čovjekolikog izgleda korijena. Ona je otrovna, djeluje kao afrodizijak, umanjuje bol, čini svakojaka druga čuda. Po vjerovanjima, u korijenu živi demončić, mali bradati čovječuljak. Biljku nikako nije uputno dirati. Svatko tko to učini umrijet će u agoniji, a pritom će još mandragora i urlati iz sveg glasa i krvariti!

To je razlog dobro smišljenog rituala kako se dočepati biljke: potrebno je dvoje ljudi i – pas! Magijski istreniran čovjek i pomagač, začepljenih ušiju, činit će svaki svoje – prvi magijski, a drugi vrlo prozaičan obred. Svezat će omču, jednim krajem psu oko vrata, a drugim oko biljke. Zatim će psu pod njušku tutnuti komadinu mesa kojom će ga mamiti i za kojom će ovaj krenuti. Povlačeći omču, ona će se stezati sve više oko njegovog vrata. Na koncu će on korijen iščupati, ali i ostati krepan ležati na zemlji. Smrt psa, njegova žrtva, dat će mandragorinu korijenu moć obrane od demona, koja će služiti budućem vlasniku biljke.

Bezbroj je priča ispredeno oko mandragore, biljke od čijeg je soka navodno i sama Kirka uspjela od Odisejevih muškarčina napraviti – svinje. Kao i sve druge biljke, tako i mandragora komunicira s nama kroz stoljeća, ne samo svojim čudesnim svojstvima, legendama i pričama, nego i sasvim osebujnom karakteristikom – vrištanjem!

Dok strepite od mandragorina vriska, slobodno razgovarajte i dalje sa svojim kaktusima, begonijama, kućnim i vrtnim biljkama. Komunicirajte. One čuju, razumiju, bolje rastu. Počnite se, eventualno, brinuti kad ih budete čuli kako vam odgovaraju na pitanja i tepanja!

Dubravka Bratoljić

30. srpnja 2010.